Improvizacije ili koreografije

Improvizacije ili koreografije?

Svaka plesačica se prije ili poslije zapita što plesati: precizno napravljenu koreografiju ili plesati improvizirano?
Iz povijesti znamo da je u počecima orijentalog plesa postojala jedino prirodna improvizacija. Za sadašnji ples, koji se razvio u Kairu 20-tih godina 20. stoljeća, tipične su koreografije. I upravo je tad razvijena ova karakteristika sadašnjeg plesa, s obzirom da je ples u tom vremenu postao dio kabaretskog show-a, i nezamjenjiv dio arapske filmske industrije, što je zahtijevalo i više preciznosti u samom plesu.

Improvizacija

Na početku smo spomenuli da je improvizacija bila kamen temeljac orijentalnog plesa. U improviziranom plesu je najbitnija originalnost, talent i osobnost plesačice. Zahvaljujući improvizacijama plesačica se može više razvijati u plesu.
Potreban i najbitni dio improvizacije je plesno iskustvo, osjećaj za ritam i, ponovno, originalnost. Spomenula bih još i jezik, koji nama stvara najveću prepreku u vrlo potrebnom izrazu u samom plesu.
Od plesačica koje danas plešu jedino imrovizirano, ja osobno poznajem samo jednu, i to je Liza Vergrova (ČR). Ovakve plesačice se za svoj nastup i te kako pripremaju. Može se reći da je priprema čak i preciznija od koreografije. Plesačica se mora nekoliko puta dobro upoznati s pjesmom uz koju će plesati, i nekoliko puta za sebe improvizirano uz nju otplesati. Prije nastupa se pripremaju pomoću vježbi za opuštanje i koncentraciju, ili meditacijama. To sve plesačici pomaže opustiti maštu, pomoći da se ujednači s glazbom, a na pozornici time stvoriti umjetničko djelo koje je neponovljivo.
Vrlo važna stavka u improvizaciji je da plesačica mora biti vrlo sposobna, i zrela kao plesačica. Improvizacija loše plesačice izgleda nepripremljeno, netočno i nečitljivo, i često se može osjetiti nesigurnost, te nedostaje unutarnji osjećaj koji bi plesačica trebala podjeliti s publikom. Improvizacija iskusne plesačice daje osjećaj lakoće i prirodne ljepote, a publika dobiva neponovljiv val emocija.
Postoje stilovi orijentalnog plesa koji se temelje na improvizaciji, takav je američki plemenski ples.
Ne zaboravimo, također, slučajeve kada plesačica zaboravi dio koreografije, tad je isto jako bitno umijeće improvizacije.

 

Koreografije

Isto onako kako se priprema glumac koji nastupa u kazalištu, tako bi se trebala pripremati i plesačica koja pleše koreografije, precizno pripremljena za svoj nastup. Isto kao što glumac uči riječ po riječ, tako i plesačica sastavlja plesne korake. I tu je jako bitna originalnost plesačice. Kaže se da ne postoje dvije isto otplesane koreografije, i ja se s tim slažem.
Zapravo mislim da kroz koreografiju vodi put do improviziranog plesa. Koreografije nude lepezu različitih kombinacija koraka, i uvijek vas iznova zadive. Mogu vas naučiti jako puno o ritmovima orijentalnog plesa, jer kao da vas upute na mjesto sekvenci koje prije uopće niste toliko dobro čuli. Za plesačice početnice koreografije su dobar kompas u orijentalnom plesu, te dodaju nužno potrebnu sigurnost.

Ja sama plešem koreografije, a kada tu i tamo nešto zaboravim, poslužim se umijećem improvizacije.

Kod koreografije je važno naučiti pamtiti korake (prva koreografija je najteža ;-) ). I treba čim prije raditi na izrazu, osjećaju uz koreografiju .

Profesionalna plesačica otpleše koreografiju bez napete koncentracije, a njen ples je točan i precizan. To daje osjećaj lakoće.

Grupne izvedbe su nezamislive bez koreografije.

Hoćete li plesati improvizirano ili plesati koreografije ovisi u mnogome o tome zašto uopće plešete, što vama ovaj ples daje i koliko je u njemu ljepote.

Da biste stvarno plesali, a ne izvodili pokrete kao u sportu, potrebno je uključiti srce i prepustiti se emocijama, tako da se ples razlikuje od ostalih sportova.