Povijest orijentalnog plesa

Trbušni ples je možda najstariji oblik plesa, a njegovi korijeni mogu se naći još u drevnim orijentalnim, indijskim i srednjoistočnim kulturama. Iako ga danas mnogi ljudi doživljavaju kao zavodljiv ples čija je namjera zabaviti muškarce, u stvari je muškarcima tek u recentnoj povijesti dopušteno promatrati ovaj jedinstveni oblik umjetnosti. Tradicionalno je trbušni ples izvođen od žena za žene kao oblik drevnih rituala plodnosti te ceremonija u kojima su se štovala božanstva.

Budući da se trbušni ples proteže kroz toliko mnogo kultura, teško je precizno locirati njegovo podrijetlo. Ono što fascinira je njegova povezanost s ritualima plodnosti prakticiranim još u kameno doba. Postoje mnogi drevni artefakti koji prikazuju ženu kao božanstvo (daleko češće nego prikazi muškaraca), što je odvelo arheologe do razmišljanja da su u društvu kamenog doba žene bile dominantne te smatrane svetima. Žene su zajednički plesale u spiritualnim ceremonijama da iskažu poštovanje prema Majci Zemlji, bile su poučavane plesu kao načinu da slave svoje božice, kako bi razvile svoju spolnu plodnost, te kao način pripreme za porod. Čini se vjerojatnim da je upravo to ritualno plesanje oformilo temelje trbušnog plesa kakvog ga poznajemo danas. Njegovo valovito gibanje i fokusiranje na bokove, trbuh i prsa sugeriraju povezanost sa ženskom plodnošću, bilo sa začećem ili porodom.

Naslijeđe žena koje plešu trbušni ples za žene nastavilo se i u ne tako davnoj povijesti. U haremima Konstantinopolisa sredinom 15.st. ciganske plesačice trbušnog plesa bile su unajmljivane da zabavljaju žene, ne sultana. One su plesale turski stil trbušnog plesa, sa činelicama na rukama te uzemljenim pokretima izvođenim i na podu. Neka ciganska plemena putovala su po Egiptu i bliskom Istoku i razvila vrlo popularan, tzv. ghawazee folklorni stil plesa koji je u svoje predstave uklopio mnoge upadljive predmete kao što su velovi, svijeće ili mačevi, koji se i danas koriste. Od početka 19.st. muškarci su bacali prve poglede na trbušni ples u improviziranim izvedbama ghawazzee-a u njihovim kazalištima na otvorenom.
Kako su Evropljani počeli više putovati, njihova fascinacija sjevernom Afrikom i bliskim Istokom sve je više rasla. Umjetnici kao što su Renoir, Matisse i Ingres oslikavaju haremske žene, a 1893. Oscar Wilde uprizoruje ˝Salome˝ u Londonu, koja je izvodila i zavodljiv ˝Ples sedam velova˝. Kulturni fenomen nazvan ˝salomanija˝ počeo se širiti Europom, a dosegao je i Ameriku kada je plesačica po imenu Little Egypt nastupila na Svjetskom sajmu u Chicagu 1893.g. Njezini egzotični pokreti tada su bili smatrani nečuvenim, ali publika je ipak bila oduševljena, i trbušne plesačice počinju se pojavljivati u mnogim ranim Hollywoodskim nijemim filmovima.
Na prijelazu u 20.st. počinju se otvarati noćni klubovi u sjevernoj Africi i na bliskom Istoku, kako bi zadovoljili zahtjeve kolonijalnih vlasti i zapadnjačkih turista, koji su plaćali da vide glamurozne trbušne plesačice odjevene u kićene kostime, plešući na prstima, izvodeći nježne pokrete bokovima i graciozne geste rukama, vrlo slične današnjem modernom egipatskom stilu plesa.

Prije nego što je bila optužena da je njemački špijun za vrijeme Prvog svjetskog rata, Mata Hari je bila glasovita u Europi po svom egzotičnom plesnom stilu. Društveni stavovi su se mijenjali, i egzotičan ples postao je oblik oslobođenja i glamuroznog pronalaženja prava za žene. Utjecaji trbušnog plesa širili su se nadaleko i naširoko, inspiriravši čak i velikane modernog plesa, kao što su Isidora Duncan, Ruth St.Denis i Martha Graham.

Za vrijeme feminističkog pokreta 70-ih godina prošlog stoljeća trbušni ples doživljava novi preporod, uvelike zahvaljujući izlasku albuma turskog plesača trbušnog plesa, Ozela Turkbasa, koji je uključivao i knjižicu s uputama za trbušni ples. U tadašnjem zamahu seksualne revolucije generacije žena prihvaćale su trbušni ples, zanesene njegovim slobodnim pokretima, kostimima koji su otkrivali trbuh te druženju s drugim ženama. Grupe su nicale diljem Amerike, ˝bikiniji˝ i ˝hip-huggeri˝ slavili su ženske gole trbuhe po prvi put u modnoj povijesti, a članak o trbušnom plesu izašao je i u ˝Life˝ magazinu. Kako je ples dobivao na popularnosti, postajao je sve više način na koji su žene diljem svijeta utvrđivale vlastitu veličanstvenost i snagu.

Danas, trbušni ples je popularniji nego ikad, kako sve više žena shvaća njegov potencijal za zdravlje i formu (˝fitness potential˝), a mnoge žene prakticiraju ovaj drevni ples kao redovit oblik tjelovježbe. Od prošlosti pa sve do danas, trbušni ples ohrabruje svaku ženu da slavi svoju vlastitu unutarnju ljepotu.

Jedna od najviše iznenađujućih i najljepših stvari u bogatoj i raznolikoj povijesti trbušnoj plesa jest ne samo njegov opstanak kroz toliko mnogo vremena, već i razvoj i prilagođavanje svim društvenim i političkim prilikama. Do danas nastavlja svoje naslijeđe kao oblik osnaživanja ženstvenosti.