Razgovarali smo

1. Intervju s Missicama

Razgovarali smo s pobjednicama našeg izbora za Miss Orijenta 2008. godine. Sonja je pobijedila u kategoriji senior - plesačica starija od 30 godina, a Matea u kategoriji junior - plesačica mlađa od 30 godina.

Predstavite se ukratko, recite nešto općenito o sebi.

Sonja: Zovem se Sonja Šparica i dolazim iz Zagreba. Matematičar sam po struci, a radim u informatici, u jednoj našoj velikoj tvrtki. Ples mi je velika ljubav i hobi, a osim toga volim putovati, upoznavati različite kulture, učiti strane jezike itd.

Matea: Zovem se Matea Martek, iz Zagreba sam i imam 20 godina, te studiram ekonomiju.

Kad ste se počele baviti plesanjem, i kojom vrstom plesa?

Sonja: Prve plesne korake sam napravila u dobi od 13 godina, i od tad je ples uvijek bio neizostavan dio mog života. Počela sam sa standardnim i latinoameričkim plesovima, i njima sam se rekreativno bavila 12 godina, a na nivou upoznavanja i kraćeg bavljenja plesom (nekoliko radionica ili nekoliko mjeseci, do godinu dana), bavila sam se i afričkim plesovima, modernim stepom, irskim tradicionalnim stepom, Bollywood plesom, flamenkom, američkim tibal i tribal fusion plesom.

Matea: Sa nekih 10 godina sam počela plesati kod Edite Cebalo, zatim sam kraće vrijeme učila akrobatski rock'n'roll, a unazad par godina bavim se standardnim i latinoameričkim plesom u jednoj plesnoj grupi.

Kad ste se počele baviti trbušnim plesom i kako to da ste se odlučile baš za trbušni ples?

Matea: Trbušnim plesom sam se počela baviti prije nešto manje od dvije godine. Znala sam odmah da ću plesati trbušni jer sam na prvi pogled bila očarana i bila sam sigurna da ću se i ja naći kad-tad u tome plesu. Na početku sam puno proučavala razne plesačice i njihove izvedbe i tako se zainteresirala, a počela sam i istraživati što se nudi u Zagrebu, te sam tako naišla na Zuzaninu školu koja mi se najviše svidjela i tako je počelo…

Sonja: Odluka je bila vrlo jednostavna: odavno sam htjela pokušati plesati ovaj ples jer mi se činio potpuno različit od ostalih plesova koje sam poznavala, no, nisam imala priliku nigdje učiti. A onda sam na samom početku 2005. godine vidjela oglas, nazvala Zuzanu i oduševila se plesom već na prvim satovima, unatoč velikoj gužvi koja je bila prvih nekoliko mjeseci u mojoj grupi.

Što vas je privuklo za tako dugo bavljenje trbušnim plesom?

Sonja: Ono moje početno oduševljenje je s vremenom preraslo u veliku ljubav i užitak. S obzirom na to da je ovo ples koji pruža bezbroj pokreta i kombinacija, i može se prilagoditi svačijoj tjelesnoj kondiciji, u njemu uvijek pronalazim način na koji mogu izraziti trenutno raspoloženje i otplesati nešto sebi za dušu. Zgodno je i to što ga mogu plesati sama, bez partnera ili društva. Osim samog plesa, u posljednjih nekoliko godina me intrigira mistika Orijenta, već četiri godine učim perzijski jezik, bila sam u Iranu, Turskoj, Tunisu, Egiptu, i pomalo stječem uvid u bogatstvo orijentalne kulture. Kažem pomalo, jer što više učim, to mi je jasnije koliko ne znam i koliko je ta kultura različita od naše zapadnjačke, ali odabirem iz novih spoznaja ovo što mi se sviđa, i što mogu i želim uklopiti u svoj život, a ples je jedna od tih stvari.

Matea: Prvenstveno obožavam sve predjele, kulture i narode odakle potječe trbušni ples, tako da mi ta pozadina čini taj ples još zanimljivijim. A općenito mi je ples oduvijek jako bitan i ne bih mogla zamisliti da se time ne bavim, pa pošto sam se u trbušnome plesu najviše pronašla, nemam razloga dalje se ne razvijati i ne plesati. A tu je i lijepo provedeno vrijeme na tečajevima u ugodnom okruženju…

Gdje i kako ste sve učile plesati?

Matea: Dosad sam trbušni ples učila samo u našoj školi, na tečajevima, a ponešto sam vidjela gledajući razne iskusne plesačice i vježbajući sama. Ostale vrste plesa kojima sam se bavila sam učila u drugim plesnim grupama.

Sonja: Najviše, naravno, u školi kod Zuzane, a kad je moja znatiželja prerasla okvire tečaja, krenula sam na brojne radionice trbušnog i njemu srodnih plesova, kako u Zagrebu, tako i u inozemstvu, i učila od mnogih učitelja plesa, primjerice: Helene Eriksen, Aleksandre Cegedi, Vesne Jevšenak, Eve Sramšek Midžić, Lize Vegrove, Geneve Bybee, Kami Liddle, Saide, Amar Gamal i ostatka skupine Bellyqueen, Karoline Idrisove, Lubne Emam, Freiz, Osame Emama.

Imate li neku omiljenu plesačicu ili plesača? Tko vam je uzor?

Matea: Za sada još nisam pronašla najomiljeniju plesačicu ni plesača, a uzor mi je, tj. nadahnjuje me svaka plesačica koja u ples da cijelu sebe i pokušava stvoriti nešto posebno, svojstveno samo njoj, te naravno u tome i uspije.

Sonja: Cijenim mnoge plesačice i plesače, svatko ima neku svoju osobitost, i važno mi je vidjeti da plesačica osim tehničke uvježbanosti unese u izvedbu iskrenu emociju, time mi njen ples postaje uvjerljiv. Dugogodišnjim bavljenjem plesom sam došla do spoznaje kako izvrstan plesač ili plesačica ne moraju nužno biti i dobri učitelji plesa, kao ni dobri koreografi, i obrnuto, i zapravo se ne nailazi često na nekoga tko je u svemu tome izvrstan, pa mi je teško jednu osobu smatrati uzorom. Mogu, recimo, između ostalih, izdvojiti Saidu, s obzirom na to da me oduševila temperamentom i koreografijama koje sam učila na radionicama s njom, i izvrsnim scenskim nastupom, koji sam imala priliku u živo gledati.

Kakvu vrstu trbušnog plesa najviše volite i zašto?

Matea: U trbušnom plesu najviše volim ˝drum solo˝ zbog pokreta koji trebaju biti savršeno usklađeni sa glazbom, kombinacija brzih i sporih ritmova, atraktivnosti koreografija, komunikacije plesačice sa glazbom, same glazbe, itd. …

Sonja: Volim svaku, ovisno o raspoloženju u kakvom se nalazim, pa uživam i u nekoj polaganoj klasici, ali i u brzom drum solu. Međutim, nekako sam se najviše našla u fuziji orijentalnog plesa i flamenka, takva kombinacija različitih plesnih energija mi se jako sviđa.

Koliko vježbate?

Sonja: Kako sam skoro svaki vikend na nekoj plesnoj radionici, ili uvježbavam koreografije, uz odlazak na tečaj tijekom tjedna, mogla bih reći da vježbam triput tjedno po nekoliko sati.

Matea: Vježbam sama kod kuće, gotovo svakodnevno, kad god imam slobodnog vremena. Na redovnim tečajevima u školi vježbala sam jedanput tjedno.

Nastupate li, i kakva su vaša iskustva s tim?

Matea: Dosad sam s trbušnim plesom nastupila dvije godine za redom, u sklopu festivala, uključujući i ovu godinu kada me pobjeda iznenadila. Na nastupima sam se dosad uvijek jako zabavila i uživala sam u njima, unatoč strci, tremi i uzbuđenju, od kojih se koljena tresu.. Nisam imala nikakvih nezgoda na pozornici (osim obaveznih par zaboravljenih koraka), ali i to se još stigne desiti…

Sonja: Do sad sam nastupala samo nekoliko puta, pa nemam previše iskustva koje bih mogla spomenuti. Svaki put je bilo dosta treme, ali na kraju adrenalin učini svoje i obično sve dobro prođe, te sam tako jednom i pobijedila na izboru za Miss Orijenta

Gdje nabavljate kostime za natupe?

Matea: Za sada još nemam profesionalni kostim, a ove godine sam se natjecala u kostimu kojeg sam kupila u Tunisu (bijele dimije i top ukrašen srebrnim perlicama).

Sonja: U početku je to bio improvizirani kostim, mojih ruku djelo, a onda sam kupila kostim u Turskoj, drugi u Egiptu, dok sam za orijetnalni flamenko kostim dala šivati. Kod nas, za žalost, nije jednostavno nabaviti kostime: u dućanima se mogu nabaviti neki osrednje kvalitete, pa preostaje šivanje ili narudžba preko Interneta, što u oba slučaja može dati razočaravajući rezultat za prilično visoku cijenu. Barem dvaput godišnje nekamo putujem, a u posljednjih nekoliko godina često u zemlje Orijenta, gdje je izbor kostima nenadmašiv i na taj način postoji mogućnost isprobati kostim prije kupnje, tako sam kostime i nabavila.

Kakvo je vaše mišljenje o sceni trbušnog plesa u Hrvatskoj? Susjednim državama?

Matea: Primijetila sam da se u posljednjih nekoliko godina trbušni ples jako popularizirao u susjednim zemljama, pa tako i kod nas. Tečajevi i razne radionice se mogu sresti na svakom koraku, različitih kvaliteta i stilova. Jedino još uvijek nema puno mogućnosti za nastupe i promoviranje, ali mislim da je u svim vrstama plesa tako, uvijek se puno daje a, osim vlastitog zadovoljstva, malo dobije.

Sonja: Mislim da je naša scena još u povojima, unatoč činjenici da je postao trend plesati trbušni ples, te da se jako puno djevojaka i žena upisuje na tečajeve, i tečajevi se otvaraju “kao gljive poslije kiše”. Na žalost to ne povlači za sobom da se šira populacija informira o tome što ovaj ples zapravo jest, da ni ne spominjem neke dodatne informacije o kulturama iz kojih potječe ples koji mi zovemo trbušnim, s obzirom da brojne tečajeve vode djevojke koje ni same nisu dugo učile plesati, a kamoli se potrudile i naučile nešto više od plesnih pokreta. Osim toga, zna se u medijima pojaviti kojekakvih izvještaja o nastupima samozvanih “trbušnih plesačica”, koje pod krinkom improviziranih oskudnih “kostima” plešu nešto što svakako nije trbušni ples. Da nije tako, vjerujem da bi i scena bila puno razvijenija, jer bi bilo i puno manje predrasuda i netočnih konotacija koje za vežu uz ovaj ples. Koliko je meni poznato o situaciji u susjednim državama, mislim da je u Sloveniji bitno razvijenija takva plesna scena od ostatka naših susjeda, dok se u Bosni i Srbiji plesačice susreću s istim problemima kao i kod nas, a imala sam priliku upoznati nekoliko izvrsnih plesačica iz tih krajeva. Nadam se da će se s vremenom situacija popraviti i da će ovaj ples biti prihvaćen kao i svaka druga ozbiljna plesna forma.

Kako ljudi reagiraju kad im kažete da se bavite trbušnim plesom? Jeste li imale kakvih neugodnosti, i zašto, ili nekih vrlo pozitivnih reakcija, i kakvih?

Sonja: Kako tko, svatko reagira iz nekakve svoje perspektive. Većinom su pozitivne reakcije, jer kad me ljudi čuju kako sa žarom pričam o svojoj aktivnosti, obično kažu: “Wow, vidim da ti se to stvarno sviđa, i baš mi je drago da si se našla u tome.” Ili požele i sami pokušati plesati. Doduše, bilo je i nekih reakcija poput: “Meni je taj ples grozan, to je degradirajuće za ženu!” ili “Opa, je li to ples u krilu? Oko štange?” Malo mi je tužno kad čujem takve komentare, jer me podsjete koliko zapravo ljudi ne znaju i koliko predrasuda postoji. Uvijek im pokušam objasniti o čemu je riječ, a koliko u tome uspijevam ipak ovisi i o ukorijenjenosti njihovih uvjerenja.

Matea: Reakcije ljudi su uglavnom pozitivne, svima je to jako lijepo i zanimljivo, iako ne znaju puno o trbušnom plesu. Tako ponekad ima i komentara kako samo ˝mrdamo stražnjicom˝, ali brzo ja to riješim i objasnim im o čemu se tu radi. To su uglavnom jedini negativni komentari, koje im oprostim zbog neznanja.

Od kad se bavite ovim plesom primjećujete li kakve promjene na tijelu u smislu gipkosti, držanja i sl.? Neke druge prednosti ili mane?

Sonja: S obzirom na to da puno sjedim na poslu, ples mi pomaže održati određenu razinu gipkosti, a od početka bavljenja ovim plesom “oni dani u mjesecu” dođu i prođu s puno manje popratnih pojava nego prije.

Matea: Otkad se bavim trbušnim samo sam dobila na gipkosti i razgibanosti tijela. Na držanje sam također počela puno više paziti, osjećam se ženstvenije i povezanije sa svojim tijelom. Mislim da je to velika nagrada za svaku djevojku i ženu.

Što za vas znači ova pobjeda na festivalu naše škole?

Matea: Pobjeda na festivalu mi je zapravo dokaz za dosadašnji rad i velika pohvala, poticaj za daljnje razvijanje u tom plesu. Presretna sam što je i netko drugi primijetio moju izvedbu, u ovom slučaju naš ovogodišnji žiri.  Jako sam se iznenadila pobjedom jer je bilo puno cura koje su stvarno prekrasno plesale.

Sonja: Znači mi svojevrsnu potvrdu da su moja dosadašnja velika ulaganja u učenje, kao i trud, dali razultat, i učinili, možda sasvim malu, ali ipak vidljivu razliku u odnosu na druge natjecateljice u finalu, koje su bile odlične. Naravno, znači mi i puno zadovoljstva i veselja što sam osvojila prekrasne nagrade, pa jedva čekam Karolinine radionice u listopadu, za koje, prema mojim dosadašnjim iskustvima s Karolinom kao učiteljicom, znam da će biti izvrsne I, da ne zaboravim, kao i za svaku Miss, znači i priliku da se borim za mir u svijetu

Imate li još kakvu poruku za čitatelje?

Sonja: Slušajte vlastite osjećaje, prepustite se glazbi, i plešite - nije bitno što mislite kako to izgleda ili što drugi misle o tome. A onda ćete shvatiti zašto kažu da je plesanje sanjanje stopalima


Matea: Pa jasno, svi na ples!

Hvala vam na razgovoru, i budite nam i dalje tako rasplesane!

2. Intervju s Vejkom

Ovdje ćemo predstaviti neke od članova naše škole. Započet ćemo s jedinim muškim plesačem, našim Vjekom.

Predstavi se ukratko, reci nešto općenito o sebi.

Ja sam Vjekoslav Didović i imam 19 godina. Dolazim iz Slavonije, a podrijetlom sam iz Bosne, gdje sam završio srednju školu.

Kad si se počeo baviti plesanjem, i kojom vrstom plesa?

Plesanjem sam se počeo baviti još u petom razredu osnovne škole, prvo folklorom, zatim latonoameričkim plesovima, a na kraju i trbušnim plesom, kojem sam vjeran i dan-danas.

Kad si se počeo baviti trbušnim plesom i kako to da si se odlučio baš za trbušni ples?

Trbušnim plesom sam se počeo baviti s 14 godina. Iskreno, ne znam pravi razlog zašto sam se odlučio baš za trbušni. Jednostavno su me oduševili i očarali egzotični, elegantni zmijoliki pokreti, i ritam koji podiže adrenalin i čini te svemogućim.

Što te je privuklo za tako dugo bavljenje trbušnim plesom?

Privukla me raznolikost pokreta i stilova trbušnog plesa.

Gdje i kako si sve učio plesati?

Učio sam pomalo sam, pa u Bosni osnove turskog stila kod jedne gospođe, a zatim preko DVD-ova. Na kraju od Čehinje Zuzane egipatski stil, gdje sam jako puno naučio.

Imaš li nekog omiljenog plesača ili plesačicu? Tko ti je uzor?

Omiljeni plesači su mi Jamil i Osama Emam, koji pleše trbušni i egipatski folklor. Od plesačica mi je najdraža Anasma iz plesne skupine Bellyqueen.

Koji stil trbušnog plesa najviše voliš i zašto?

Volim tri stila: turski, klasični egipatski i sa’idi sa štapom. Turski jer naglašava jake pokrete kukova i zbog jakog, pomalo akrobatskog uvijanja tijela, a i zbog plesa na podu. Klasični egipatski zbog elegancije i bogatstva pokreta, čega u turskom stilu nema, u njemu je puno manje pokreta. Sa’idi jer je to izvorno muški ples, stvoren za muškarce.

Postoji li razlika muskog i ženskog trbušnog plesa, i kakva je?

Razlike ima u stavu. Muškarac mora imati svoj stav, te je donekle ograničen s pokretima, ne pleše puno s rukama, ima dosta elemenata folklora i fokusira se na kukove i trbuh. Ima još razlika, ali ovo su samo neke.

Koliko vježbaš?

U biti vježbam svaki dan, pa barem samo 10 minuta, a nekad i po nekoliko sati.

Kako te prihvaćaju djevojke i žene na svojim treninzima u školi?

Sluteći po njihovim osmjesima i ponašanju dok sam u prostoriji, SUPER!

Nastupaš li, i kakva su tvoja iskustva s tim?

Nastupam. Do sad sam imao nekoliko nastupa i bilo mi je jako ugodno. Samo se trebaš opustiti i nabaciti osmjeh. U planu mi je povećati broj nastupa, gdje god me pozovu, idem. Čak mi je u planu osnovati vlastitu školu plesa za muškarce i žene.

Gdje nabavljaš kostime za natupe? Možeš li opisati kostime za muškog plesača?

Kostime nabavljam djelomično iz Egipta, pa iz Turske, a većinu sam dao šivati. Postoji nekoliko vrsta muških kostima. Primjerice, kostimi koje ja nosim su tunike i šalovi, majica uz tijelo i široke hlače niskog struka od laganog materijala, i “šalvare” zvane “vreća” i turban.

Kakvo je tvoje mišljenje o sceni trbušnog plesa u Hrvatskoj? Bosni, Sloveniji, Srbiji?

Uglavnom pozitivno, iako još većina ljudi ne zna što je to trbušni ples i ne zna da to nije samo ples za žene već i za muškarce, i da muškarci trbušni ples plešu, stvaraju koreografije i podučavaju već stoljećima.

S obzirom na to da smo vidjeli golemo oduševljenje publike tvojim nastupom na polufinalu i finalu festivala naše škole, može se zaključiti da te pripadnice ljepšeg spola ne puštaju na miru! Je li to točno? Kako se nosiš s tim? Što tvoja djevojka kaže na takvu popularnost?

Za sad se dobro nosim s tim. Jedino me često pitaju jesam li homoseksualac ili nisam. Evo, iskoristit ću i ovu priliku ovdje tko zna koji put ponoviti da nisam homoseksualac, nego sam sam heteroseksualac. Moja odobrava moje bavljenje plesom i nastupima. Zapravno, ni jedna moja djevojka do sad nije imala ništa protiv, čak su se neke uz mene i počele baviti trbušnim plesom.

Kako muškarci reagiraju kad im kažeš da se baviš trbušnim plesom? Jesi li imao kakvih neugodnosti, i zašto?

Ah, ima različitih odgovora. Neki ostanu bez teksta, neki me zamole da ponovim što sam rekao, neki su oduševljeni, ali ne bi plesali, neki pitaju jesma li normalan, a neki pitaju zašto trbušni ples, zasto ne, recimo, break dance. Do sada uglavnom nisam imao velikih neugodnosti, osim mrkih pogleda.

Od kad se baviš ovim plesom primjećuješ li kakve promjene na tijelu u smislu gipkosti, držanja i sl.? Neke druge prednosti ili mane?

Primjećujem da sam dosta gibak, a pogotovo mi se popravilo držanje. Prije sam bio malo pogrbljen i imao izbačenu stražnjicu, a sad sam uspravan i ravan i imam čvrstu stražnjicu. E, da, i izgubio sam višak kilograma.

Za kraj, imaš li kakvu poruku za muškarce koji bi htjeli pokušati plesati, ali nemaju hrabrosti?

Poruka za muškarce: pokušajte, to je ples kao i svi drugi, otiđite i usudite se. Za početak ne mora nitko znati, otiđete i vidite kako se osjećate. I izvrsno je za oblikovanje tijela. Ako imate kakvo pitanje, plobodno me nazovite ili pošaljite SMS. Odgovorit ću na svako vaše pitanje, osim ako pitate jesam li homoseksualac, a taj odgovor već imate.

Vjeko, hvala ti na odgovorima! Želimo ti još puno plesa i uspjeha u tvom daljnjem radu!